3D print
Objekt koji želimo kreirati može se dobiti na dva načina; preko 3D programa za modeliranje (CAD) preko kojega možemo napraviti potpuno novi objekt, ili upotrebom 3D skenera kojim kopiramo već postojeći objekt. Skener napravi 3D kopiju objekta i pošalje ga u 3D program za modeliranje.
Nakon što se model oblikuje u CAD programu (neki od njih su: I-DEAS, Catia, Solidworks), njega je potrebno spremiti u STL format. CAD (engl. Computer Aided Design) je oblikovanje podržano računalom. STL format je programski jezik za prostorni opis volumena (engl. Standard Tessellation Language) koji je osmislila 1989.godine tvrtka 3D Systems. Taj format predstavlja 3D površinu koja nastaje kao sklop planarnih trokuta. Bolja preciznost postići će se povećanjem broja trokuta, ali to dovodi do povećanja STL datoteke i tada se automatski i produžuje vrijeme za predradnje. Osim STL-a koji se najčešće koristi, softver prihvaća i datoteke spremljene u VRML, PLY i SFX formatu.
Sljedeći korak je stvaranje slojeva. Slojevi se dakako stvaraju od najdonjega do najgornjeg. Proces učvršćivanja materijala ponavlja se za svaki sloj posebno dok se ne dobije čitava konstrukcija. U aditivnom procesu objekt se dobije uzastopnim nanošenjem sloj po sloj sve dok se ne dobije konačan proizvod. Svaki od tih slojeva se može vidjeti kao tanko rezani vodoravni presjek krajnje stvari. Princip je jednostavan. Ako imamo jabuku koju izrežemo na tanke ploške tada ta svaka ploška jabuke predstavlja jedan sloj. Ako sloj po sloj jabuke posložimo i spojimo pravilnim redoslijedom, dobit ćemo jabuku izgrađenu od njenih slojeva. Prednost gradnje u slojevima je izrada kompleksnih oblika koje je klasičnim metodama gotovo nemoguće izraditi. Također je moguća izrada kompliciranih struktura unutar modela. Nakon toga slijedi čišćenje od neželjenog materijala, sad već fizički postojanog modela u prostoru, te poliranje, brušenje i bojanje ukoliko je potrebno.
